„Što god da napravim, nikada nije dovoljno dobro.“
„Ako ne mogu nešto napraviti savršeno, bolje je da niti ne pokušavam.“
„Ništa dobroga ne proizlazi iz pogrešaka koje mi se dogode.“
„Brinem da će drugi oko mene u nekom trenutku shvatiti da zapravo nisam
dobar/dobra u stvarima koje radim.“
„Na svakom zadatku radim dok ne budem 100% siguran(na) da je taj zadatak
savršeno obavljen.“
Navedene tvrdnje karakteristične su za osobe sa
izraženim perfekcionizmom, a ako
ste se prepoznali u nekoj od njih, ovaj tekst mogao bi Vam pomoći u boljem
razumijevanju i/ili promjeni ovih ponašanja.
Što je perfekcionizam?
Perfekcionizam označava stalnu težnju za
postizanjem nerealno visokih ciljeva i sveprisutnom željom za ostvarivanjem
iznimnih kriterija uspješnosti – ukratko, to je težnja obavljanju zadataka na
savršen način. Iako perfekcionisti često djeluju kao osobe s izraženom
motivacijom za uspjehom, istraživanja pokazuju kako oni češće svojim radom i
zalaganjem pokušavaju izbjeći neuspjeh. Perfekcionizam kao pojava stoga
predstavlja jednu vrstu paradoksa – pokušavajući izbjeći neuspjeh,
perfekcionisti si postavljaju nerealne ciljeve koje je najčešće nemoguće izvršiti.
Za osobe s izraženim perfekcionizmom život je neprekidan proces izvještavanja
o- i nadgledanja postignuća, a pretjerano izražena samokritičnost u radu
predstavlja način ocjenjivanja svakog obavljenog zadatka ocjenom nedovoljan.
Zbog važnosti koju postizanje uspjeha ima za
samopoštovanje, perfekcionizam često prati osjećaj tuge i tjeskobe zbog
neobavljanja zadataka na savršen način.
Što je karakterisično za perfekcioniste?
Perfekcionizam se odnosi na širok i sveprisutan
skup misli i osjećaja, a načini na koji se oni odražavaju u ponašanju mogu se
razlikovati od osobe do osobe. Vašu želju da postignete izniman uspjeh prati
neprilagođen skup automatskih misli i osjećaja zbog kojih svaki posao prati
osjećaj nelagode i tjeskobe, a kraj svakog rada očekuje stroga kritika. Ponašanja
u kojima ste se mogli prepoznati na početku teksta proizlaze iz činjenice da
vrijednost sebe kao osobe neprekidno promatrate kroz prizmu svojih uspjeha i
neuspjeha, dok Vaše automatske misli čine sigurno utočište Vašoj težnji za savršenstvom
zbog čega promjena takvih težnji nije nimalo laka. I dok sljedeće misli, osjećaje
i ponašanja možemo u nekom trenutku primijetiti kod svake osobe, Vi ćete ih
vjerojatno prepoznati kao svoju svakodnevnicu:
Strah od neuspjeha – najizraženija je
karakteristika perfekcionista, ponajprije jer perfekcionisti svaki neuspjeh
vrednuju dokazom vlastitih niskih sposobnosti i vrijednosti.
Postavljanje sve viših standarda uspjeha – perfekcionisti pretpostavljaju
da neuspjehe možemo izbjeći na samo jedan način, a to je postavljanje sve viših
i viših ciljeva – istina je zapravo, da perfekcionisti do uspjeha dolaze
usprkos, a ne zahvaljujući perfekcionizmu!
Potreba za kontrolom – sama pomisao na situaciju koja
je van kontrole u Vama može prizvati scene pravog užasa, a osjećate se dobro
samo kada znate da Vi određujete ishode događaja.
Crno bijeli pogled na svijet – za perfekcioniste ne postoji
nešto poput osrednjeg truda ili uspjeha – poslovi se ili odrađuju ili se niti
ne pokušavaju odraditi, a zadatak je moguće obaviti savršeno ili nikako.
„Trebanja“ i „moranja“ – osjećaj započimanja
i obavljanja svakog zadatka kod Vas prati osjećaj velikog pritiska i očekivanja,
a sva pravila kojima se vodite postavljena su u odnosu na uspjehe i neuspjehe.
Katastrofiziranje – sama pomisao na neuspjeh kod perfekcionista
izgleda poput ostvarenja najgore noćne more, a osjećaj tjeskobe koji se tada
javlja ostavlja dojam da je neuspjeh zagarantiran ako se ne ulože ogromne količine
truda.
Preuveličavanje i pretjerano umanjivanje – perfekcionisti su skloni
preuveličati vlastite mane i tuđe vrline te istovremeno umanjivati vlastite
pozitivne strane i tuđe mane.
Kako se perfekcionizam održava?
Možda ste do sada osvijestili koliko su visoke
letvice koje si postavljate u svakodnevnom radu. Upravo su poteškoće u osvještavanju
koliko su postavljeni standardi nerealni jedan od razloga zašto je
perfekcionizam tako otporan na mijenjanje. Nakon neuspjeha perfekcionisti ne
zaključuju kako su zamišljeni ciljevi zbog svoje nerealističnosti već u samom
početku bili osuđeni na neuspjeh. Umjesto toga, automatski se javlja misao kako
je trebalo uložiti znatno više truda i kako je upravo sljedeći zadatak prilika
da se da sve od sebe. Pojašnjavanjem neuspjeha odrazom nedovoljnoga truda, a
uspjeha prenisko postavljenim i laganim ciljevima, perfekcionizam postaje začarani
krug neprilagođenih reakcija na vlastita postignuća koji ne omogućava rast
samopouzdanja čak i uslučaju adekvatno obavljenih zadataka.
Pripremio:
Ivan Tomić, mag. psih.
Filozofski fakultet Zagreb
Odsjek za psihologiju